PuČko otvoreno uČiliŠte
Mali LoŠinj

O predstavi

Svijet je postao jedno veliko, globalno selo, a ja se pitam tko su zapravo stanovnici tog sela,
tko su oni koji su pristali na zatrpavanje informacijama, odnosno privid u kojem virtual preuzima
stvarnost u svoje ruke i ostavlja nas da zabuljeni u blještavila raznih ekrana i ekrančića
udovoljavamo trendovima, bez sudjelovanja naše kreacije u nečemu što ćemo sami činiti,
voljeti i čemu ćemo se diviti. Svi smo zaključani u pinove i šifrice, zamagljeni u lažne podatke
na društvenim mrežama, ribice smo, osjetljive još samo na vibrice i zvona što nam dolaze iz
magičnih kutijica koje kreiraju naš život i vode nam ljubav – umjesto nas.

Tako se nekako ova predstava izvrpoljila iz smislena besmisla, iz tobožnjega i kvazi,
u malu igricu kojoj se možete prepustiti smijehom, bezbrigom i
bez joysticka upravljati svojim veseljem.

Znam! Pitat će te se, kako tako nešto može prirediti jedno obično Kazalište slijepih,
čiji prsti nešto pipkaju po papiru i točkaju nekakvu brajicu, čiji mobiteli i tableti pričuckaju
nekakvim robotskim glasovima pobjeglim iz starih horora, ali eto, baš Oni, to jest mi,
osjećamo da su nam potrebne prave uzajamnosti, da je jedini put dlan u dlan i oko u oko,
pa usne na usne, pa sne u sne, da se obljubi sve u sve i postane veliki, multi zagrljaj,
uz tek onda, usput izgovoreno – Vidimo se na netu.

Vojin Perić